Pobjednik Berlinalea, iranski film Nader i Simin se rastaju redatelja Asghara Farhadija iznimno je slojevito ostvarenje koje nas uvodi u svakodnevicu jednog privremenog razdvajanja, a središnja potka filma dotiče se jednako egzistencijalnih, religioznih, psiholoških i socioloških (u širem smislu) problema s kojima se susreće pojedinac(i) u suvremenom društvu, uz svjesno izbjegavanje političkog, što čitavoj priči daje snažnu notu univerzalnosti koja je osvojila europske kritičare.
Film započinje u trenutku kada Nader odbija napustiti Iran zbog bolesnog oca i njegova ga supruga Simin napušta, ostavljajući ga s kćerkom i ocem, zbog čega je Nader prisiljen unajmiti kućnu pomoćnicu.
Farhadiju polazi za rukom ispreplesti sudbine svojih protagonista u nizu različitih sukoba na relaciji visoka srednja – niža klasa, religizonost cije spram (krutih) društvenih institucija (a koje, djelujući po birokratskom ključu, ni same ne uspijevaju razriješiti gordijski čvor zamršenih ljudskih odnosa). Dva su važna mjesta ovog filma – zidovi nerazumijevanja, koje njegovi likovi podižu postmodernom svijetu u kojem je Bog mrtav, jednako kao i Društvo i Država, i svatko je prisiljen sam pronaći (nevidljive) putokaze na životnim raskrižjima.
I oni koji odgovore traže u tradiciji svoje vjere jednako su izgubljeni kao i oni koji razmišljaju svjetovno, naoko neopterećeni tradicijom, upregnuti u maksimiziranje svoje sreće i izbjegavanje rizika. U toj situaciji razjedinjeni individualci ne mogu nego prebirati postajući iz dana u dan sve više poslušni pojedinci a manje solidarni građani, sluge idealima pohlepe i egozima, a ne aktivni, strastveni sudionici društvenih mijena, potrošački zombiji umjesto prkosnih revolucionara i prevratnika.
Doduše, glavni junak na neki način manevrira između privrženosti tradiciji (požrtvovnošću koju pokazuje za bolesnog oca) i pripadanja novom sloju ekonomski isplativih pojedinaca koji se od otuđenja (uzaludno) brane bedemima cinizma i hedonizma. Posebno je upečatljiva posljednja scena filma, u nerazumijevanje Nadera odvojeni staklenim zidom, sposobni da se vide i čuju, ali ne i da komuniciraju. Ta scena traje i dok se vrti odjavna špica i simbolizira otuđenje kao kontinuirani, neprekinuti proces, prirodni habitus suvremenog društva u kojem čovjek sve više postaje stranac pred drugima, a na kraju i pred samim sobom.
U pojednostavljenom zapadnjačkom poimanju iranskog društva, to je zemlja u kojoj muškarci tuku žene, grade se nuklearne bombe i skrivaju teroristi. Međutim, Farhadijev film, osim što predstavlja kritiku vlastita društva, (vjerojatno nenamjerno) predstavlja i pljusku zapadnjačkom poimanju istog, plitkoj, senzacionalističkoj slici koju liberalni mediji stvaraju o tamošnjoj stvarnosti. Ono na što ukazuje Frahadijev film, a o čemu često govori, jest uloga žene u islamskim društvima, odnosno kriva percepcija zapadnjaka o tome da je žena nužno podređena i potpuno bespomoćna u onome što se percipira kao dominantni i bešćutni patrijarhalni okvir.
Žene su u Farhadijevu filmu snažne i, premda se katkad čini da djeluju iz pozadine, drže konce vlastitih obitelji čvrsto u rukama, a u teškim svojih muževa. Postoji scena u filmu kada se kućna pomoćnica i njezin muž svađaju, i u jednom trenutku očekujemo da će je on udariti, no on umjesto toga diže ruku na sebe i počinje se udarati po glavi, dok ga žena pokušava zaustaviti – da je Jerry Bruckheimer snimao ovaj film, iranski proleter zasigurno bi digao ruku na svoju ženu.
Nema komentara:
Objavi komentar